Međunarodni marš živih/INTERVJU

Međunarodni marš živih svake se godine održava u Poljskoj, od Auschwitza do koncentracijskog logora Birkenau, a njime se obilježava sjećanje na žrtve Holokausta. Marš svake godine okuplja ljude svih etničkih skupina, a posebno studente i srednjoškolce. Ove godine održan je od 26. do 28. travnja, a na njemu su sudjelovali i studenti sa Fakulteta političkih znanosti, te Pravnog i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pod stručnim vodstvom svjetski poznatog filmskog producenta Branka Lustiga. Na obilježavanju s njima bili su i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, rektor Sveučilišta (sada već bivši) Aleksa Bjeliš, te nastavnici i uprava Fakulteta političkih znanosti.

Među studentima bila je i Marina Hudoletnjak, studentica druge godine novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, koja je uz sudjelovanje u Maršu, medijski pokrivala ovaj događaj za Televiziju Student. Svoje dojmove, zgode i nezgode otkrila je u intervjuu. 

Kako se tebe dojmilo cjelokupno putovanje?

Putovanje je bilo vrlo poučno i zanimljivo. Naučila sam dosta o židovskoj povijesti, Drugom svjetskom ratu, ali i o samom Krakowu. Budući da smo sve obišli uz vodstvo Branka Lustiga, imali smo jedinstvenu priliku da naučimo nešto novo od osobe koja je proživjela to razdoblje. A budući da sam se družila s kolegama iz TVS, također sam puno naučila i o radu na terenu. U slobodno vrijeme sam se i zabavila. Svi studenti (ali i profesori) su bili super raspoloženi i nikad nam nije bilo dosadno.

Što ti je bilo najzanimljivije iz povijesti?

Joj ne znam, teško je odrediti. Ali recimo nisam znala da je u Krakowu bilo toliko Židova. Svidio mi se posjet Schindlerovoj tvornici koja je pretvorena u muzej. Tamo smo mogli vidjeti kako je Krakow izgledao za vrijeme rata i kako su ljudi u to vrijeme živjeli. U školi nismo učili toliko detalja, većinom smo se samo koncentrirali na politički dio rata tako da je to bilo zanimljivo. Ali i kada se o tome uči o školi, još si možda premlad da shvatiš neke stvari. Sada na sve to gledam iz totalno drugačije perspektive, što je vjerojatno bila i poanta ovog puta.

Znači Schindlerov muzej te se dojmio. Tko je on zapravo?

Oskar Schindler bio je njemački poduzetnik, bio je član nacističke partije i zaslužan je spas 1200 Židova. Htio se obogatiti i zbog toga je došao u Krakow početkom rata. Otvorio je tvornicu i u njoj je zapošljavao Židove koji su u to vrijeme bili jeftina radna snaga. Kasnije je upravo tu tvornicu koristio za spašavanje svojih radnika. Kako svi znaju, Židove su ubijali i slali u logore, a Schindler je svoje radnike spašavao putem brojnih veza u partiji, na što je potrošio jako puno novca. Postao je heroj.

Zašto je po tebi toliko važan film Schindlerova lista?

Film je važan zbog mnogo stvari. Kao što sam rekla, u školama se većinom uči o političkom dijelu rata, ali i većina školaraca ono što nauči, brzo zaboravi. Ne spominju se toliko ljudske priče koje taj rat čine stvarnim, a ne samo nekom povijesnom činjenicom. Taj film pokazuje upravo tu ljudsku stranu te strašne povijesti. Za mene osobno, taj film je sve ono što sam vidjela pretvorio u stvarnost i stvarno me potreslo. Schindler u svoje vrijeme nije bio najpoznatija osoba, ali niti kasnije. Film, ali i knjiga prema kojoj je film napravljen, omogućuju da jako puno ljudi sazna za tu važnu osobu koja je spasila toliko ljudi, ali i da se ne zaboravi. Također, Steven Spielberg, redatelj i producent filma, je svoju zaradu od filma donirao zakladi Shoah koja bilježi i čuva zapisana i snimljena svjedočanstva iz rata. Bez filma, velik broj autentičnih snimaka iz tog doba vjerojatno ne bi bio objavljen.

Posjetili ste logor, koliko je on reprezentativan u prikazu jednog takvog zločina nad čovječanstvom? Ima li prizora koji nisu baš oku ugodni?

Budući da smo logore posjetili u vrijeme održavanja Marša, tamo je bilo jako puno ljudi i sigurno je bila drugačija atmosfera nego što je inače. Stigli smo ući u samo dvije barake, ali ono što sam vidjela, uspjelo me zgroziti. Vidjeli smo žičane ograde, vješala, ćelije, spalionice, ureze po zidovima i jednostavna činjenica da ti stojiš na mjestu gdje su milijuni ljudi umirali je dovoljna da se osjećaš neugodno. Osjećala sam se klaustrofobično i samo sam čekala da izađem van iz baraka.

Kako izgleda Židovsku četvrt koju ste posjetili? Što se može naučiti?

Po meni, sada izgleda kao svaki dio grada i ljudi tamo normalno žive. Lustig nas je proveo kroz taj dio grada i pokazivao nam je sinagoge, te smo vidjeli brojne spomenike posvećene ubijenim Židovima. Židovska četvrt nalazi se u dijelu grada koji se zove Kazimierz. Osnovan je još u 14. stoljeću i u početku je bio samostalan grad. Bio je poseban po tome što su tamo Kršćani i Židovi živjeli zajedno u miru pod zaštitom kralja Kazimierza Trećeg, po kojemu je taj dio dobio ime. Mnogo kasnje, u Drugom svjetskom ratu, Nacisti su Židove zatvorili unutar zidina koje su napravili. Zidine su imale oblik židovskih nadgrobnih spomenika kako bi Židovima naglasili koja ih sudbina čeka. U šetnji gradom, vidjeli smo ostatke tih zidina. A kada sam se s kolegicama šetala gradom u naše slobodno vrijeme, naišle smo na program besplatnog turističkog vodiča koji nas je dodatno proveo kroz grad. On nas je odveo do dvorišta gdje se snimala poznata scena sa stepenicama iz Schindlerove liste. Također nam je rekao da je taj židovski dio centar noćnog života za mlade jer je prepun jeftinih kafića i barova. Tamo se odvijaju i popularni židovski festivali.

Kad smo kod festivala, planiraš si posjetiti Festival tolerancije na kojem se promovira židovska kinematografija?

Za sada nemam nekih posebnih planova, ali ako su moji prijatelji voljni ići sa mnom, svakako.

Pozdrav Stevena Spielberga (FOTO: http://festivaloftolerance.com/)

Spomenula si sinagoge, pročitala sam u medijima da se tu dogodio zanimljiv susret s gospodinom Lustigom i Židovima.

Da, na izlasku smo sreli američke studente. Vidjeli su kamere i pitali su što snimamo. Kada smo im objasnili, bili su oduševljeni i htjeli su se slikati s Lustigom. Rekli su nam da im je njihov rabin rekao da će ići u raj ako sretnu osobu koja je bila u logoru te ako im ta osoba da blagoslov dok ljube njezin broj na ruci. Bio je to lijep i emotivan prizor.

A kako je bilo snimati, raditi za Televiziju Student?

Jednostavno super. Bilo nas je troje s TVS, dvoje iskusnih studenata – Renata Šimić i Ivan Granić i ja, početnica u svemu tome, te kolegica sa smjerova Tisak i PR - Stela Lechpammer. Renata i Ivan su snimali najvažnije dijelove, ja sam fotografirala, ali niti to nije tako jednostavno kako se čini. Nikada nisam koristila profesionalni fotoaparat pa sam dobila kratke instrukcije, a većinom sam učila u hodu na svojim pogreškama (smijeh). Iako je bilo zabavno, bilo je i naporno. Pogotovo kada smo posjetili Auschwitz – kiša je padala cijelo jutro, a mi smo morali nastaviti s radom kao da kiše nema. Budući da se nisam odvajala od kolega s TVS-a, cijelo vrijeme sam promatrala kako oni snimaju i slušala sam njihove savjete. Tako da sam naučila par trikova što se tiče snimanja na terenu, po kiši, u velikoj gužvi i u žurbi.

Otkrij nam bar jedan trik.

Majice i šalovi su izvrsni improvizirani kišobrani za opremu (smijeh). Kada si u žurbi i u gužvi, ne stigneš, a i ne možeš, nositi kišobran sa sobom pa se moraš snalaziti. Vrećice također pomažu.

Jeste li imali problema kod snimanja, osim kiše; nekih stvari koje niste smjeli snimiti?

Hmm... ukoliko me sjećanje ne vara, ne. Morala sam paziti na blic u muzeju, ali tako je svugdje. Kiša je zapravo stvarala najveće probleme, sve ostalo je u biti bilo u redu.

Kako ti se svidio Krakow?

Krakow mi je prekrasan. Sviđa mi se cijeli stari centar, a okolne ulice me nekako podsjećaju na Zagreb. Možda zbog plavih tramvaja (smijeh). Više o Krakowu možete pročitati na mom blogu.

Branko Lustig ove je akademske godine dva puta bio gost na Fakultetu političkih znanosti, no kako izgleda privatno? Kakav je bio kao stručni voditelj?

Branko Lustig je tako draga osoba. Šali se i uvijek ima neki komentar pa je šetnja kroz grad s njim bila zabavna. Sve nas je častio ručkom u jednom židovskom restoranu. Mislim da je ručak bio neko tradicionalno jelo – imalo je zanimljiv i neobičan okus.

Što bi još rekla za kraj?

Jako mi drago da sam dobila priliku ići na ovaj put. Ne bih promijenila ništa, pa čak ni to što nam je puknula guma na putu do Poljske i što smo se gubili po slovačkim šumama. Lijepo sam se zabavila s kolegama, nadam se da sam stekla i nove prijatelje. Naučila sam nešto novo i sigurna sam da mi ovo putovanje može samo koristiti u budućem životu.

Irena Pomper